 |
Što je Istina?
|
Možemo li o
tome uopce razgovarati?
Na kraju
krejeva, razgovor i nije ništa drugo nego rijeci... samo simboli misli...
Pa ipak,
ovdje ima nešta tako ocito....
Život te je
toliko opteretio da se gotovo jedna držiš na nogama pa ipak, još uvijek se
brineš za sebe i svoje... Koliko god je to moguce... Poput kakvog junaka opireš
se silama koje te pokušavaju srušiti i nastavljaš ici dalje...
Izvlaciš najbolje iz svega onoga što ti je na raspolaganju. Ono sto ti stvarno
jesi i što imaš i ne izgleda baš bog zna što, ali trebalo je
uložiti toliko truda da bi bio ovdje gdje si upravo sada.
Ne cini li ti se
da je ponekad gotovo neizdrživo?
O cemu se radi,
da li je to samo loša sreca ili naka cudna ironija? Da, život je katkada
takav...Mnogo toga ne ispadne onako kako mi to ocekujemo... ili barem onako kako bi
trebalo. Pa ipak, slijedeci dan neumitno svice...
Svi mi moramo
nositi teret svoga života, nije li tako?
 |
Da li si se ikada zapitao cemu sve to? Znaš ono, smisao???
«Pa
šta?»...
«Koga je briga za to?»
«Kakve to uopce ima veze sa
bilo cime?»
«Ovo i
nije ništa drugo nego eskapizam...»
«Imam i
previše posla s realnim životom...»
ili sve to
naprosto ignoriramo...
«To cu saznati onoga dana kad me više ne bude bilo...»
«Da li je uopce
normalno da me takve stvari zanimaju?»
«Tako
apstraktim pitanjma nije mjesto u svakodnevnom životu.»
«Spasenje
zapravo znaci da ja o svim tim stvarima ne trebam misliti niti se brinuti.»
«Isus je odgovor na sva pitanja, što onda uopce da ja pitam?»
U svakom
slucaju, nastojimo se skoncentrirati samo na ocite potrebe kao što su stan, hrana,
briga za naše drage, nastojimo se zabaviti i nakako sastavljati kraj s krajem. Toliko
je briga koje nas dnevno pritišcu da, jednostavno, traženje nekakvog dubljeg
smisla potiskujemo daleko od nas...
Nemamo li vremena da bi se pitali što, zašto ili što ako
? |
Naravno da
nemamo...
Ima toliko
dokaza u prilog tomu. Dobro smo uvježbani da bi tako mislili. Gotovo sva naša
uvjerenja nastala su iz realnih životnih iskustava, citav naš život uci nas
tome. Tvoj posao, tvoja porodica, zdravlje, društveni život pa i tvoj odnos sa
samim sobom, sve to pridonosi tome da bi nas ucvrstilo u uvjerenju da je to jedina istina.
Sve ono sto jesi, sve ono što imaš je živi dokaz da je tome tako.
Žalosno...
 |
Vjerovatno si do
sada vec shvatio kako je sve to besmisleno.
Sva ta borba...
Svi ti porazi...
Dobro zanš da ceš umrijeti.
«Ali, nastavit
ce živjeti u mislima moje porodice...»
Ma ne, a gdje ce ti porodica bit nakon tisuce i tisuce godina?
«Živjet cu
u svojim djelima.»
Žao mi je, sve ce to nestati za nekoliko stotina godina.
«Ali, ja sam
osobit covjek! Sve što sam postigao pamtit ce se zauvjek...»
Da? Reci to svima onoga dana kada za tebe sunce zade po posljednji puta.
Ovo i nije
ništa drugo nego veliki prasak... beživotan. Ti si svjestan toga da nisi
nešta drugo doli beznacajna tockica u nepreglednom svamiru i bezgranicnom vremenu
koji tvore Kozmos. Šta ti drugo preostaje nego da to naprosto prihvatiš takvo
kakvo je? U svjetlu milenija sav tvoj rad je potpuno beznacajan, sva tvoja postignuca su
besmislena, sve što posjeduješ je besmislemo... porodica, prijatelji... sve je
to ništa.
Dakle. Cemu se truditi i pokušati sagledati nešto više? Iz ove perspektive gladano, stvarno nama nikakvog smisla da to radimo. Ovoga casa se možeš srušiti mrtav i ništa se nece promjeniti na ovome svijetu. Oh, neki ljudi ce se morati prilagoditi novonastaloj situaciji. Vjerovatno ce poteci i pokoja suza. Ali , ubrzo nakon toga, ti pocinješ naglo blijediti...
 |
«Ovo je okrutan
svijet.»
To si dobro shavtio.
« Zgrabit cu
sve što god mogu, davla sa svim drugim...»
I šta onda? I dalje si besmislen isto onoliko koliko su i tvoje žrtve
besmislene.
«To ti je
život, ništa se tu na može uciniti...»
To je istina,
nije li? Pa, ima tu još nešta...
 |
Osjecaš se
«dobro»?
Možda «ne tako loše»?
Ili možda «gura se»?
Ili možda «osjecam se odurno»?
Ili možda,
«za sada je dobro, ali tko zna koliko ce to trajati»?
Možeš
li uopce reci kako se osjecaš?
Da li ti se
raspoloženja cesto mjenjaju?Da li se sa nakom osobom osjecaš drugacije nego sa
nekom drugom? Da li se prema sebi odnosiš drugacije nego što se odnosiš
prema drugim ljudima?
sva ova
znacajna pitanja
i pažljivo
poslušaj
sve odgovore.
Ovdje je
«kvaka».
J
Odakle teret
cijeloga svijeta na tvojim plecima?
Citav tvoj svijet navalio se na tebe i cini
ti se da je svaki dan sve teži i teži. Stariš od tog tereta koji
nosiš. Život ti daje sjajna obecanja koja ubrzo blijede...Nakon nekog vremena
tijelo te pomalo izdaje...umireš... Dokazi za to postoje. Ako svijet gledaš kroz
svoje tijelo i racionalni um, ovakvi zakljucci su neizbježni...
Ali, šta je
s Bogom? Da li vjeruješ u Boga? Dakle, vjeruješ? Ako je to istina, onda
moraš prihvatiti cinjenicu da si i ti Stvoreni život unutar Živoga
Stvorenja. Da li vjeruješ da te je Bog stvorio? Ako ne vjeruješ onda tvoj
život nema smisla... Znaš li zašto?
Ako si ti samo fizicki impuls unutar fizickog svemira koji je nastao velikim praskom, koji je nastao iz nicega, tada si
i ti takoder nista.
Ako je tvoje
ishodište veliko ništa, onda si i ti ništa. U ovakvoj slici svijeta ti nisi
ništa znacajniji nego bilo kakav kamen, buba iki nekakav izmet. ..pa, ne osjecaš
li se ipak vrednijim od izmeta? Ne, u ovom svemiru svakako ne... Ovdje si potpuno
besmislen i izgubljen u neminovnom vremenu koje curi. Takva ti je sudbina ako ti je
izvorište ništavilo...
Slika tvoga
života u ovom svemiru je stvarno zastrašujuca.
Ništa ti tu ne možeš napraviti nego da se suociš s tom istinom, daš svu svoju snagu i pokušaš održati život...
ili
ceš naprosto biti smrvljen i zameten.
Gledajuci iz ove
perspektive, citav svamir je protiv tebe. Jedino što možeš je braniti se od
neizbježnog. Možeš davati sve od sebe.
Boriš se
najbolje što možeš...
ali
na kraju, tijelo te izdaje i ti umireš...
vrijeme
te jednostavno briše...
i
onda, tvoj grad, tvoja zemlja, citav tvoj svijet...
sve je to
ništa.
U posljednjem porazu ti toneš u kaos i nestaješ u ništavilu. Zbogom izmetu...Nastao si iz nicega. U ništa se i vracaš. Tvoj život je bio ništa...a ti sam.. šta je s tobom?
 |
Ako
zanjeceš Boga, jedino što ti preostaje je da prigrliš potpunu prazninu.
Moguce je živjeti tako. Vidio si dosta ljudi koji žive na taj nacin. Vidi se to
na njihovim licima. Vidi se to u njihovom hodu. Vidi se to na ljudima s kojima oni dolaze
u didir... Možda si i ti sam tako živio... Možda sada tako
živiš...
Pogledaj malo u
buducnost. Da li pred sobom vidiš crnog kosca koji ceka samo na tebe? Da li
možeš vidjeti jedno tocku nakon koje nema ništa drugo nego samo magla u
kojoj nema ništa? Nije li te strah? Kako da uživaš u ovom putovanju kad te
ceka takav kraj? Kako da se raduješ kad u svamu tome nema nikakvog smisla? Ocito,
nema tu radosti. Radost ne može postojati nezavisno od svog izvora... izvor radosti
je život.
Sve to
možemo gledati iz potpuno drugacije perspektive ako vjerujemo da smo živo bice
ciji izvor je Život. Ne možeš vjerovati u Stvoritelja, a da ne
vjeruješ da si i ti stvoren. Znaš da je Bog stvaran... Duboko u svom srcu ti
znaš da je to istina cak kad ti um govori drugacije. U tom saznanju leži
cinjenica da si i ti stvoren. Ako je Vjecni Život tvoje izvorište, onda si i ti
vjecni život. Ne treba da tražiš smisao jer ceš prepoznati da si TI
smisao. Shvatit ceš da ne moraš odrediti tko si ti zapravo, Bog je to vec
napravio. Shvatit ceš da ne moraš braniti ono što si jer te Bog stvorio
Vjecnim. Tu cinjenicu ništa ne može promjeniti.
Ova misao daje ti mogucnost da još jednom razmotriš
tko si ti.. ako je sve to istina.
Ali, da li je Bog uistinu stvaran?
Da li je Život izvor
života ili je vjerovanje u Boga samo eskapizam?
 |
Preslab si da se
suociš sa zaboravom pa si izmislio neko pomagalo koje zoveš Bog?
Možda...
Cuj, to stvarno nije važno. Ako Bog
postoji onda ce ti to saznanje donijeti samo dublje razumjevanje. Ako Bog pak ne postoji,
onda vjerovao ti ili ne, ništa nije važno jer i onako ništa nema nikakvog
smisla. ..Gledajuci na ovaj nacin, stvarno nije važno da li vjeruješ u Boga ili
ne.
Dakle, sve opcije su otvorene, sve je
prepušteno tebi.
Ako ništa nema nikakvog smisla onda
ti svoj smisao možeš pripisivati stvarima. Možer raditi što god te
volja. Ti i tako nisi uracunljiv u tom besmislenom svemiru, ništa drugo takoder nije.
Ako je to tvoj život, onda moraš naci nekakav nacin i stvoriti uvjerenja pomocu
kojih možeš dobiti najbolje od onoga što želiš i to na nacin koji
je dovoljno siguran da bi ti to i omogucio. Na kraju krajeva, ako nisi živo bice u
moru Života, onda si usamljena jedinka odvojena od svega ostalog. U ovakvom sistemu
vjerovanja ti moraš voditi racuna o svom životu jer ceš u protivnom
jednostavno prestati postojati. Omataš taj bjedni život oko sebe,
trošiš godine i naprosto umireš. Jaka stvar. Da li stvarno misliš da
si to stvarno ti?
Ti si taj koji mora izabrati. Da li
želiš smisao ili ne? Da li si bolja osoba ako misliš da je život
besmislen? Da li si sretniji ako misliš da je tako? Ne... Cak i ako misliš tako,
moraš se sjetiti straha, gnjeva, potištenosti, zabrinutosti, nezasitnosti,
ludila i ocajne samoce koju možeš osjetiti u sebi i vidjeti svugdje oko sebe. Ovo svakako nije sreca... Duboko u sebi ti dobro
znaš da tu nešta nedostaje... Nekako, ne osjecaš se ovdje kao kod
kuce.Osjecaš se nepotpun. Gledaš i dalje... Tvoja porodica, tvoja ljubav, tvoj
posao... pogledaj i sam...potraži zadovoljenje...i vidjet ceš da i dalje
tražiš, i dalje želiš; uvjek nešta želiš,
tražiš i nadaš se. Svaki slijedeci cilj izgleda kao nešta što ce
na kraju donijeti potpuno ispunjenje i sigurnost. Kada go na kraju dosegneš...
shvatiš da to nije bilo to što si tražio... možda cak nije ni blizu.
Dakle, hajdemo ponovo. Sakrivaš svoje razocranje i nastavljaš dalje.
«Bit ce bolje drugi puta...»
Ne, nece biti bolje.
«Da je ono
barem bilo drugacije, sve bi bilo bolje...»
Krivo.
«Ali, svaka
budala to može vidjeti. Samo da je bilo ovako, sve bi bilo savršeno...»
Ali, nije «bilo ovako»... nikada i nije tako... Nisi li to vec primjetio?
Nikada nije!!!
Uvjek postoji
nešta, uvjek se pojavi neka «kvaka», sve izgleda prekrasno u pocetku, a onda se
odjednom sve raspadne... Vidiš??? Tražiš smisao tamo gdje ga nema i
patiš kada ga ne možeš naci. Trudiš se da ga postaviš na mjesto
gdje ga želiš. Ali vrijeme sve uništava.
Ovaj svamir ne
može ispuniti tu potrebu... On ju i ne poznaje. Ali ti ju dobro znaš.
 |
Reci,
možeš li naprosto sjediti tu i reci kako su svi tvoji problemi stvarni, a radost
nije stvarna? Možeš li reci da su tvoje potrebe stvarne, ali ne i zadovoljenje
tih potreba? Naravno da ne možeš. Ako je i jedna misao ili osjecaj stvaran, onda
su svi oni stvarni. Pitanje je samo gdje
potražiti odgovore. Da li su tvoji osjecaji stvarni ili ne?Koliko si se spreman
nipodaštavati tvrdeci da si proizvod nicega?Da li stvarno možeš progutati
cinjenicu da su svi tvoji osjecaji, sva iskustva, sve što znaš, sva sto
ljubiš, sve je besmisleno?
Sada
je vrijeme da odluciš. Da li si besmislen ili si smisao?
Dok
mozgaš o svim mogucnostima, sjeti se da su sve stvari oko
Tebe
smislene onoliko koliko ih ti držiš smislenima.
 |
Da li si ikada
donio odluku da ceš od sada drugacije osjecati prema necemu? Da li ti se ikada desilo
da te neka aktivnost jako oduševljavala, a onda si izgubio svaki interes i nikada
više joj se nisi vratio?
«Izgubilo je
svaki smisao»
Da? Koji smisao?
«Onda je to
imalo smisla, sada više ne.»
Kojeg smisla?
«Dobro, to je
smisao za mene»
Odakle dolazi taj smisao za tebe?
«Uh,,,
pfffff.... ?»
 |
Nije li ti
jasno da ne nožeš davati nešto što ni sam nemaš?
Ti si izvor
smisla svog vlastitog života.
Do sada, još uvjek nije važno da li Bog postoji ili ne. Smisao je smisao i ti ga ne možeš tražiti u necemu ako ga sam nisi tome dao. Ipak, ne možeš ga dati ako ga i sam nemaš... Nije važno da li se smisao pojavio niotkuda ili ga je Bog stvorio, ti ga imaš kao dio svoje licnosti.
 |
Dobro, budimo
malo ozbiljni.
Koji je pravi
smisao ovog svamira koji je nastao ni iz cega?
«Pa dobro, s
obzirom da je nagon za preživljavanjem osnovni nagon, smisao mora biti u mehanizmu
preživljavanja.»
Nagon za preživljavanje? Odakle je on nastao?
«Oh, pa na
istom mjestu na kome je nastalo i sve ostalo?»
Bez sumnje. Ali
teorija «sve nastaje iz nicega» se pocela malo rastezati.
Koja to vrsta nicega uzrokuje postanak svega?
Nije nužno
da se patiš tražeci odgovor na ovo pitanje. Na njega ionako nema odgovora. Prije
nego stvorimo bilo kakvu osnovu da bi se uopce mogli pitati
pitanja sa ovoga podrucje, Bog
nam to mora dozvoliti. Ne, nije eskepizam prigrliti ovakav koncept...
U stvari, to je
logicno, eskepizam je poricati Boga.
Sada kada smo
stavili Boga u tu sliku, dobili smo dio koji nedostaje. Nije neispravno reci da je
postojao veliki prasak. Nije neispravno reci da postoji evolucija. Pa ipak, ne možemo
reci da je sva postalo ni iz cega. Takav koncept je potpuno besmislen... Kako je to moguce
kad si ti izvor smisla? Ocito da nije moguce. To je samo još jedan dokaz više
kuda nas vodi uvjerenje da je sve nastalo ni iz cega. Možeš izvuci zeca iz
šešira, ali prije toga mora ipak postojati i zec a i šešir.
Citav taj model
života
koji proizlazi
iz beživotnosti
cini da se osjecamo prazni.
Da bi pak, sreca
rasla i cvala
u tebi,
 |
Prihvatiti ideju
da se nalaziš unutar stvorenog univerzuma... to u stvari znaci da si i ti sam
stvoren, je cin oslobodenja. Ti ne postojiš zbog onoga što ti misliš da
jesi, umjesto toga, ti postojiš zbog onoga što Bog zna da ti jesi.
Ova cinjenica
otvara nam potpuno nove poglede,
Cinjenica da si
nastao ni iz cega ostavlja ti malo prostora i razloga zbog kojeg bi se uopce trebao
interesirati za vlastiti život.
Nasuprot tome.
prihvacajuci
cinjenicu
da si stvoren,
otvara se prostor
i pronalaze
razlozi zbog kojih treba
vidjeti tko si
ti za pravo, što je život u cjelini
i što je
univerzum sam.
U stvari, to da
li vjeruješ u Boga ili ne je zapravo tvoj izražaj samovrijednosti. U citavom
svamiru ti si potpuno beznacajan. Tvoja prisutnost ništa ne mjenja, bez obzira
šta ti tu radio ili na koji nacin to radio. Ovdje ti namaš nikakvu vrijednost.
Za ovaj svamir, tvoje misli su bezvrijedne. Tvoji osjecaji ništa ne znace. Sve tvoje
nakane su gubitak vremena. Sva tvoja mudrost je smješna... ako i to...
je garancija da
i ti imaš vrijednost...
Ti si vrijedan
toga da budeš stvoren, nije li tako?
Cak ako i ne
znaš za što si stvoren...cak i ako misliš
da nemaš
nikakvih kvaliteta, cak ako mrziš samoga sebe,
ti si vrijedan
svome stvoritelju... Inace ne bi bio stvoren...
Odjednom
imaš takvu vrijednost koju je teško i pojmiti.
Sada se
pojavljuje problem u obrnutom smjeru...
 |
Možeš gurati glavu u pijesak.
Možeš
biti sebican.
Možeš
biti svatac ili monstrum.
Ali ne
možeš promjeniti vrijednost koju ti je dodijelio tvoj stvoritelj.
Bez obzira
što radio, ti si još uvjek onakav kakav si stvoren. Nemaš nikakve moci da
to promjeniš.
Ni to što
nisi uspješan,
niti ikakvi
uspjesi,
niti odnosi sa
drugim ljudima...
nikakva djela ni
stanja ne mogu promjeniti tvoju vrijednost.
To može
samo Bog.
Na neki nacin
ovdje postoji nekakva uzaludnost. Unutar svamira ti si potpuno bezvrijedan i ništa tu
na možeš promjeniti. U Bogu
posjeduješ neogranicenu vrijednost, a ni to ne možeš promjeniti ni na koji
nacin. .. Osim možda da sve to ignoriraš, pokušaš zamagliti i
uroniš u tamu...
Što cini da
se bolje osjecaš...
To što si
ishodište smisla ili to da namaš nimakvog smisla?
Što ti se
cini smislenijim...
Koja solucija ti
ostavlja više mogucnosti?
Ti si ŽIV
!!!!
Za to nisi ti
sam zaslužan. Zasigurno imaš nakakvo mišljenje o sebi, ali ti nisi sam sebe
stvorio. Ili te je stvorio Bog ili si nasumican proizvod energije. Šta ti stvarno
misliš o tome?
Nema nikakve
sigurnosti u vjerovanju da si proizvod neodredenog ništavila. Upravo sada, sve stvari
u tvome životu imaju nekakvo znacenje za tebe... Neka stvari voliš. Druge
baš i ne voliš. Sve je to smisao u tvom životu. Kako to da je besmislena
energija iznjedrila smisao? Ovo je samo još jedna verzija postavke da nešta
proizlazi iz nicega.
Što god
tvoj život bio, moraš priznati da je stvaran... ili barem stvaran kao i sve
drugo. Ne preostaje ti drugo nego da ga živiš. ..
Sada smo tu. Bez
obzira kako si postao, bez obzira kuda ideš, sada si ovdje...
Dobro se
pogledaj.
Ti osjecaš. Ti razmišljaš. Imaš brdo nada i strahova. Toliko toga se dogada... Vidiš li to? Ti si složena individua.
|
Cak i ako
misliš da nisi ništa drugo
nego djelic
nekakvog kozmickog ispljuvka,
moraš
priznati da se u tebi toliko toga dogada
Kako je to
moguce ako ti sam nisi izražaj života? Sva tvoja kompleksnost nije nužno
dio tvog mehanizma preživljavanja. Zapravo, sva ta kompleksnost ponekad ti prijeci da
bezdušno preživljavaš. Nema nikakve kompleksnosti u «preživljavanju
najjacih». To je jednostavno ponašanje. Požderi ili ceš biti
požderan. Od toga možemo izuzeti jedino porodicu jes nam ona služi za
razmnožavanje i preživljavanje kroz vjekove.
(možeš
li zamisliti da je takvo što nastalo ni iz cega)
A šta je sa
zabavom, sa svrhom i razlozima, s tim da brinemo o drugima... Zaboravi sve to. To je
potpuno nepotrebno za preživljavanje. Nama nikakvog razloga zbog koga bi se svijet
brinuo o bilo cemu što direktno nije povezano s preživljavanjem... Zašto bi
se onda ti brinuo?
O, a tebi je
ipak stalo. Znaš da ti je stalo cak i onda kada to pokušavaš zatvoriti iza
željeznih vrata. Nekada ti je tako jako stalo da boli. Onome najboljem u tebi je
toliko stalo da di najradije legao i umro samo da zaštitiš ono do cega ti je
stalo... Ovo nije preživljavanje najjacih. Ovo je žrtvovanje najjacih. Ovo je
neprihvatljivo ponašanje u svamiru koji je nastao ni iz cega. Ovakvo ponašanje
može se opravdati samo ako pojedinac prihvaca postojanje vrijednosti vece nogo
što je on sam. Da li je altruizam stvarno bezvrijedan? Svakako nije onima koji su
altruisti. Njima je to citav život.
Tko je sada
eskapist?
Onaj koji sjedi
kod kuce i kritizira ili onaj koji je prigrlio život i zraci u svijet? Vidiš,
možeš sjediti i razglabati o ovim temama dok ne poplaviš u licu, ali
ništa neceš saznati dok se ne pokreneš i sam ne probaš o cemu se ovdje
radi.
Okrenuti se
vlastitom životu znaci tražiti i nalaziti dublji smisao. U svamiru naceš
naci smisao.
 |
Smisao ceš
naci unutar sebe.
Smisao potjece s tog mjesta i tamo oduvjek ceka da ga pronadeš. Puno je lakše nego ti se možda cini... Ništa te ne može sprijeciti da mirno i sabrano pogledaš cinjenice koje utjecu na tvoj život ovdje i sada. Molim , procitaj uvod i svih sedam nivoa
SelfComa.Copyright 2000 by Peter Blank. Sva prava Pridržana.
Sa engleskog prevela Diana Mirosavljevic.
