DIO 2-3

 

Konacno smo došli do mjesta kada model prestaje bit apstraktan i postaje nešto što možemo primijeniti u uvjetima našeg osobnog postojanja. Rezultat Jednoga koji širi odvojenost i Boga koji stoji kao nepromjenjivi dokaz da odvojenost ne postoji, je vrijeme.

 

Vrijeme je manifestna energija koja nastaje kada nezaustavljiva namjera susrece nepomicnu Istinu. To je miješanje namjere i energije. Vrijeme sadržava prostor i  promjene namjere uma.

 

Vrijeme je najviši stupanj svih izražaja u fizickom univerzumu, ukljucujuci elektromagnetski spektar, periodicki sistem elemenata i organske forme života. U stvari, svi ovi spektri se razlikuju samo po tome u kojem stupnju i kojim metodama procesuiraju vrijeme. Vrijeme je, u najcistijoj formi, namjera Jednoga da istraži odvojenost. Opcenito receno, to je energija koju stvara Sin dok sam sebe istražuje. Bog je napravio ovo:

 

Postanak 1:27 Na svoju sliku stvori Bog covjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.

 

Uocite da je od samog pocetka stvaranja Covjek dio dvoje.

 

«On»

je

muško i žensko.

 

Covjek je po prirodi polarnog karaktera. To je dvostruki aspekt izražen u jedinstvenom izražaju. Prirodno je da Sin Božji to nastoji istražiti. Vibracije su medij njegovog istraživanja. Vibracije koje se pojavljuju unutar Sina Božjeg su temelj svih vibracija izraženih u i od fizickog univerzuma. To je okvir u kojemu tece vrijeme…uistinu, vrijeme je u nekoj vrsti postojeceg polja.

 

Interesantno je da ta energija pokrece nas,  svakog pojedinog od nas , u isto vrijeme dok sami ucimo kako da ju pokrecemo. Ta energija je temeljni medij fizickog izražaja. Ona se odvija kao linearno vrijeme, definirani prostor, mjerljiva energija i složena konfiguracija. Vibracija je aktivan princip svega ovoga. Prostori su stvoreni unutar vibracija kako bi se energija izrazila kroz konfiguracije.

 

«Trenutak» u kome se sve «dogada» je pražnjenje vibracija koje predstavlja izražavanje namjere. Linearno vrijeme nastaje kada se vibracije prazne kroz «planove» ili metode.

 

Jednom kada je izražaj završen,

plan njegovog stvoritelja

postaje materija u okolini u kojoj je izražen…

 

Da li vidite?

 

Izražena stvar postoji u okolini u koju je izražena…

 

Plan,

                                                        koji je bio «sada» kada ga je onaj koji ga stvara iskusio, je «buducnost» u okolini u kojoj se izražava, a jednom kada je izvršen postaje «izražen « i svojoj okolini. To je sada nova materija. To je takoder i «dokaz» na kome se mogu bazirati slijedeci izražaji. Namjera, bez obzira gdje da se manifestira, je «vrijeme koje se treba izraziti». Ipak, namjera se ne može koherentno izraziti u okolini ukoliko  nema «lokalnog» medija kojim se može koristiti. Medij kojim se koristi je uzet iz prethodnog izražaja u ciljanoj okolini. 

 

«Objekt», koji nikada nije izoliran od drugih stvari oko njega, je dio svoje okoline.

 

To je «dokaz da se nešto dogodilo».

 

Svi faktori koji su ucestvovali u tome da se ta stvar nade u toj okolini, odražavaju se u toj stvari.

 

Objekt je «izražena vibracija»

i

u isto vrijeme

on izražava vibraciju koja je izrazila njega…

 

Objekt sadržava vibracije koje ga izražavaju, ali on ih takoder i izmjenjuje. Objekt istovremeno «troši vrijeme» i «stvara vrijeme»… Vidite? «Potrošeno vrijeme» je zbog energije i procesa koji su za njega potrebni. «Stvaranje vremena»  je tu jer objekt postoji u okolini i dostupan je da bi se mogao koristiti za druge izražaje.

 

…To je materija. To je takoder, u fizickom smislu, dokaz iskustva… Objekt postoji odvojeno u prostoru zbog uvjeta koji su ga tamo postavili i koji ga održavaju.

 

Buduce vrijeme ima energiju koju tek treba izraziti. Prošlo vrijeme posjeduje energiju koja je zatvorena unutar održavanja, stava i namjere koji su ga oblikovali. «Fizicki trenutak» je jedino što se krece. To je mjesto na kome se namjera oslobada kroz medij izražaja. Materija se formira kao «Izraženi» dogadaj koji ostavlja trag. U «kretanju» (fizicki trenutak), vrijeme se krece. Ali njegovi potencijali su samo u prošlosti i buducnosti.

 

Unutar pojedinog dogadaja, vrijeme ce se prazniti u luku koji dijele svi izražaji. Taj luk se uvelike razlikuje po obliku i dosegu, ali on je još uvijek slika vremena koje se prazni u materiju. Ako dogadaje pratimo od njihovog zacetka, vidjet cemo da svi prolaze kroz faze rasta/razvoja, izražaja/dijeljenja, propadanja/kraja.

 

To se nalazi srž takozvane «strukture dokaza» citavog univerzuma. «Vremenski kontinuum» je odraz Životnog Kontinuuma. To nije život, to ja namjera Sina Božjeg. To je ono od cega je nacinjena fizicka materija.

 

Bog nije stvorio vrijeme.

Vrijeme je pojavnost namjere Božjeg Sina.

Zbog toga govorimo da je

fizicki univerzum

iluzija.

 

Vremenski kontinuum nije život. On je «stroj» koji ga provodi. On stvara osnovu koja smrtni život cini mogucim. Kada je vrijeme za neko dogadaj potrošeno, ono što ostaje, materija koja je preostala… je dokaz o tome dogadaju. Uzorak vremenskog izražaja nalazi se u sastavu toga dogadaja. U stvari, dogadaji koji su se izrazili kroz materiju oblikuju ju u ono što ona je.

 

Unutar materije, postoji pojavnost dogadaja. Dogadaj se «dogodio» i materija koja ostaje za njim je fizicki dokaz toga dogadaja i ona se  povezuje se u mrežu cvorova  sa svom drugim dogadajima i materijom.

 

Namjera koja je potrebna da bi uoblicila materiju u sadašnji oblik se transformira u energiju koju objekt koristi da bi održavao svoju formu. Svaki dogadaj u povijesti ostavio je takav izvještaj o svome postojanju. To je ono od cega je stvoren fizicki univerzum.

 

Struktura, gledana u cjelini, je dualne prirode. S jedne strane nalazi se sve što je ostalo od onoga što se ikada u njoj izrazilo. S druge strane, to je baza podataka za sve dogadaje još od pocetka vremena. Svaka od ovih perspektiva ima svoj odredeni sastav. Ako gledamo univerzum iz obje ove perspektive, uvidamo da on ne posjeduje svoj urodeni smisao, ali je zacudujuce sposoban predstavljati smisao za ljude.

 

Ako fizicki univerzum pokušamo razumjeti kao dinamicnu bazu podataka o dogadajima, sa stabilnim sistemom djelovanja, to onda otvara potpuno novi svijet za ljudske izražaje. Svaka materija je, s jedne strane, dokaz da se ono, što ju je uzrokovalo, stvarno dogodilo. Kada osoba s voljom to uoci, namjera te osobe nalazi  «mjesto» za svoje postojanje unutar vremenskog kontinuuma. Namjera voljnih bica može se ostvariti u tim izražajima i koristi ti ih za ponovno izražavanje ili ih koristiti kao elemente nekih potpuno novih izražaja. Sve što se vec dogodilo, može se dogoditi ponovo, ako se ista namjera realizira kroz istu materiju.

 

Djelatni sistem fizickog univerzuma je vremenski kontinuum. To je hijerarhija vibracija i ona nije živa.

 

To je mehanizam kojim se Sinovstvo koristi

Da bi stvorilo izražaj smisla odvojen od Boga.

 

Istraživanja ce nam pokazati da razliciti aspekti operativnog sistema mogu vrlo vjerno oponašati život, ali isto tako cemo vidjeti da oni sami nemaju ništa više života nego ga ima bilo koji drugi stroj. Oni ne mogu postojati izvan okoline svoga vlastitog samoodredenja.

 

Kada jednom shvatite da je fizicki univerzum samo vrlo sofisticiran stroj, naucit cete puno o tome na koji nacin on funkcionira te kako vi uzrokujete i održavate svoje izražaje unutar njega. Univerzum sam po sebi nije živ, ali on izražava namjeru života i zbog toga ga vrlo vjerno oponaša. Zbog toga se cini da je to mjesto na kojemu postoji smisao. Isto onako kao što nam se cini da u odrazu ogledala postoji prostor, tako se i cini da u strukturi koju izražava Sinovstvo, postoji smisao.

 

To Sinovstvu nije nepoznato, ali vi, kao i mnogi drugi, ste to zaboravili. Nema ništa loše što je prirodeno univerzumu. U stvari, to je prekrasno mjesto na kojemu sva vaša pitanja mogu naci odgovore.

 

Loše postoji samo tamo gdje je istina sakrivena.

 

S postojanjem vremenskog kontinuuma, stvoreno je sinteticko «mjesto opažaja». Vremenski kontinuum na razlicite nacine oponaša Životni Kontinuum, ali on se ne zasniva na Životu, zasniva se na prolasku vremena. Ako se percepcija zasniva na vremenskom kontinuumu onda vidimo smrt jer svi izražaji u vremenu imaju svoj kraj…

 

 

Vidite, univerzum je stvoren da nestane.

Kada Sin Božji u potpunosti shvati

da nema nikakvog smisla izvan njegovog Iskona,

više nece biti vremenskog kontinuuma

i više nece biti smrti.