DIO 2-2

 

 

Na prethodnim stranicama smo ustvrdili da cestice ne postoje. S obzirom da se vama, smrtnom ljudskom bicu, cini da je gotovo sve što opažate cestica, veca ili manja, potrebno je da to pitanje razmotrimo te da ga pobliže pogledamo. Kada nešto gledate, bio to objekt, dogadaj ili bice, vi ne gledate neku samostojecu stvar kao što je to cestica. Ono što vodite, kada nešto gledate, je izvještaj.  Zapaženi objekt je stanje. Svaka pojavnost posjeduje trostruku narav, a svaki od faktora te trostruke naravi mora  biti uocen kako bi se dobila stvarna slika o tome što je zapaženo.  Svaki objekt je « najbolja približna vrijednost»:

 

Namjere koju izražava stvaralac

 

Medija koji se koristi za izražaj

 

Okoline u kojoj se izražaj dogada.

 

Cestica, ma što ona bila, nije stvarna. Ona je izvještaj o statusu uvjeta koji ju uzrokuju. Kao što skala na vagi samo predstavlja ono što mjeri, tako i svaki objekt ili dogadaj odražavaju:

 

         Trenutacno stanje namjere koja ih izražava

        

         Trenutacno stanje danog medija koji se koristi da definira pojavnost «cestica»

 

         Efekt koji oni imaju na okolinu.

 

Cesticu vidimo kao izvještaj  o tome kako se stvari odvijaju izražavajuci ono što trebaju izraziti. Cestica se može trenutno promijeniti u skladu s :

 

 

         Promijenjenom namjerom

 

         Promijenjenim medijem

 

         Promijenjenom okolinom

 

Ovo razmišljanje otvara put ka ispitivanju subjektivnih aspekata prirode. Sve stvari su povezane ovakvim mnoštvom odnosa. Cestica je, kako je receno, složeni prikaz okolnosti koje nemaju direktnu vezu sa tom cesticom…Imaju samo odnos. Ipak, u svakom pojedinom trenutku cestica može biti bilo koji od ova tri elementa. U našem dosegu percepcije, cestica može biti sredstvo namjere, medij izražaja, okolina koja sadržava izražaj ili cak simultana kombinacija ovih triju stanja.

 

Cesto se pak razlicite uloge, na razlicitim nivoima, odvijaju u isto vrijeme.  Od cega je nešto napravljeno, kako se koristi, kakav efekt ima na i u okolini, su tri faktora koja treba razmotriti. Ti faktori se kombiniraju i proizvode «efekt» na životni kontinuum…

 

 Ne primjer, auto je instrument izražaja namjere nekih ljudi. On je takoder izražaj unutar mineralne stvarnosti. On je takoder i izražaj zakona prirode. Auto je takoder i «promet», cestica «automobila na cesti». On je isto tako i okolina. Nadalje, on sadržava i duh «vozaca» , nešto oko cega se ljudi slažu, što nastoje usavršiti i od cega nastoje zadobiti korist. Automobil može biti i je, sve ovo u isto vrijeme.

 

Citava ideja  strukture širenja Života i Življenja,

 

kroz izražaj namjere

u okolini,

uz pomoc medija

 

proizvodi vrlo jednostavan model koji umnogome razjašnjava nacin na koji funkcionira univerzum, zajedno sa vama unutar njega. Takav pristup je koristan da bi mogli organizirati i usporedivati aspekte pojavnosti dok ih promatramo. Ako univerzum promatramo kao nešto što se pojavljuje unutar Jednoga, kao izražaj Života, onda nam to gledište postaje okvir opsežnog promatranja.

 

Unutar tog okvira možemo obaviti neka zanimljiva promatranja. Vi ste unutar Životnog Kontinuuma. U njemu nema nikakvih prekida. On je cvrst i beskrajan. Predstavlja jedinstveni sistem, a vi ste u njemu. Takva perspektiva je daleko od svakog ogranicenja i ona vas oslobada. Univerzum je velik. Vi ste još jako daleko od toga da dodirnete površinu njegovog dosega i velicanstvenosti. Kada uspostavimo model koji odreduje njegove parametre, on ce nam dati mogucnost da pocnemo shvacati na koji nacin on funkcionira.

 

Kljuc pomocu kojega možemo, na shvatljiv nacin, vidjeti strukturu Života koji živi, leži u promatranju Namjere koja se krece iz jednog u drugi prostor.

 

Namjera

je

primarna inicijalna snaga promjene,

kontinuitet izražaja Života

i

pojavnost Božjeg Otkrivenja.

 

Svaku namjeru, bez obzira gdje se manifestira, možemo pratiti unatrag sve do Izvorne Namjere Boga, do samog pocetka Kreacije. S obzirom da postoji samo jedan Život, postoji samo jedna Volja. Nakon što promotrimo,  možemo uvidjeti da je namjera uzrok svih oblika energije. U stvari, energija je samo namjera u izražaju.

 

Ocito je da je univerzum mjesto velikih namjera. Funkcionalnost sila prirode je dokaz preciznosti namjere na svakom nivou. Ocito je da su namjere dostupne vašem opažaju. S obzirom da ste naviknuti gledati stvari izvana, vi ne vidite stvarnost unutar kontinuuma. Svaki pojedinac, po navici, nastoji prikriti kompletnu Unutarnju Stvarnost, ukljucujuci i ono što se odnosi na ja.

 

To je lako uociti kod svih objekata koje koristimo u modernom društvu. Namjera ljepljive trake je da vam pribavi neki ljepljivi materijal pomocu kojega cete povezati neke stvari, objesiti ih ili zalijepiti. Ta namjera potice od svih ljudi koji su ukljuceni u stvaranje te trake. Namjera proizvodaca je samo prethodnica Namjere ljudi koji ju koriste. Obje ove namjere zajedno cine namjeru koja pokrece postojanje ljepljive trake. Ako, zbog nekog razloga, ljudi prestanu iskazivati potrebu za tom trakom, ona više nece postojati. Ako pak proizvodac iznade neki bolji ljepljivi materijal, traka ce se promijeniti ili ce bit pretvorena u nešto drugo.

 

Ako pogledate tu traku, vidjet cete namjeru koja ju pokrece, vidjet cete pojavnost. Dok pak gledate tu istu traku na drugi nacin, vidjet cete proizvod koji je sastavljen od odredenih materijala i to na nacin koji najbolje reprezentira namjeru koja ju pokrece. Status medija  sudi o kvaliteti…  da li je to dobra traka ili je neodgovarajuca…i stanje trake… da li je nova ili je istrošena ili oštecena… Medij koji tvori traku i njezino stanje su izvještaj o tome koliko je uspješno ta traka sposobna izraziti izvornu Namjeru.

 

Istu ovu metodu možemo primijeniti na bilo koji drugi proizvod  ili dogadaj ljudskog društva. Lako nam je vidjeti namjeru u svemu što je stvorio covjek, jer i mi smo ljudi i svjesni smo namjere koja pokrece stvari koje sami pravimo. Drugim rijecima, mi znamo zbog cega je nešto napravljeno, ako je to proizvod ljudske kreativnosti. Cak i ako upotreba neke stvari iskljucuje vecinu, barem ona jedna osoba koja je napravila tu stvar zna zbog cega je to napravljeno.

 

Malo je složenije koristiti se fizickim metodama opažanja da bi odredili namjeru Života koja je izvan ljudskog djelovanja. Za pocetak je najbolje generalizirati i krenuti od vanjskog ka unutarnjem…

 

Ako namjeru uocavamo fizicki ili ju mjerimo fizickim instrumentima, onda je ona energija. U stvari, energija i namjera su direktno i bezuvjetno povezane. Energija je «najbolja moguca interpretacija» namjere koja se koristi medijem da bi se izrazila u okolini.

 

Ovdje moramo dobro pogledati nekoliko stvari. S jedne strane, kada neki objekt ili dogadaj fizicki zapažamo, najveci dio njega se vec prije dogodio. On je vec zacet. On je planiran. On je stvoren… Tak tada ga drugi mogu vidjeti. Ocito je da do trenutka kade se zaceta kreacija izražava kroz medij i modelira u izražaj, namjera je još uvijek prisutna.

 

Fizicki izražaji,

koji odražavaju namjeru svog izvora,

pojavljuju se nakon zacetka izvorne namjere

i planiranja izražaja…

 

Zvuci komplicirano, ali procitajte to polako i potrudite se shvatiti… Cinjenica da se to uopce može izraci rijecima je zacudujuci pokazatelj inteligencije ljudi današnjeg svijeta…

 

Naprosto uocite da namjera prelazi u energiju…I energija koja proizvodi kreaciju i ona koju kreacija proizvodi su sacinjene od namjere koja ih je inspirirala. Svaka kreacija samo «cini» ili izražava namjeru svog stvaraoca. Na taj nacin vidite kako je namjera onoga koji stvara preslikana u kreaciju. Uocavate kontinuitet kojim se namjera širi u kreaciju. U kreaciji vidite simbol namjere stvaraoca.

 

Na taj nacin se otkriva da je smrtni život odraz života koji ga uzrokuje…

 

A sada ponovo pogledajte univerzum…

 

 

Možete zamijetiti kako se koncept trajnosti pomno tumaci kroz fizicku percepciju. Cestice ne postoje. Umjesto toga, jedan odredeni dogadaj sadrži sva kasnija razlikovanja. Astrofizicari  su to pokušali objasniti teorijom Velikog Praska, ali malo su ucinili na tome da objasne njegove metoda i namjere. Što je Veliki Prasak? Kako se dogodio? Što ga pokrece? Što on izražava? Mi znamo da smo sada ovdje. Dakle, da li je sve «stvar» koju možemo zamijetiti? Ali, univerzum je veliko mjesto. Mi cak ni ne znamo koliko veliko… Znanost ne zna koja je uloga individua u njemu. Nauka ništa ne zna o kontinuitetu života. Znanost ne poznaje namjeru niti metodu kojom se ona služi…Pa ipak, to postoji. Sve to je lako uociti.

 

U toj situaciji, suoceni smo sa nevjerojatnom dihotomijom.

 

Postoji jedno,

a postoji i mnoštvo.

 

Oba ova navoda cine se istinitima. Jedno možemo promatrati koristeci se metodama svijesti, a mnoštvo možemo uocavati fizickim metodama. Smrtni život unutar fizickog univerzuma na može iskljuciti niti jedan od ovih aspekata življenja. Bilo koji model univerzuma, koji nastoji biti stvaran, mora sadržavati oba ova aspekta povezana u neprekinutoj strukturi.

 

Shematski prikaz ovakvog modela treba sadržavati konstantnu temeljnu strukturu i kretanja koja se dogadaju «nad» njom. U nju ne mogu biti ukljuceni nikakvi fizicki elementi, jer sve fizicko proizlazi iz nje. Mogu postojati samo dva faktora, faktor koji je stalan i faktor koji je dinamican. Ta dva faktora nastala su na samom pocetku Kreacije. To su «nebo i zemlja» i «Svjetlo» nad njima.

 

Takvu temeljnu strukturu trebali bi nazvati «Apsolutna Istina». To je nepromjenjiva cinjenica da sve što postoji nastaje iz Vjecne «prisutnosti» koja je neprekidna i bez odvojenih dijelova. Takvo stanje, nespoznatljivo, a ipak poznato kao iskon i cilj Života, vjecno je svjedocanstvo da odvojenost nije i da nikada nece biti moguca.

 

Sve razlicitosti su privremene unutar jedinstvene Božje prisutnosti. Jedini stalan faktor unutar spektra razlicitosti je cinjenica da ništa ne postoji van života koji ga uzrokuje. U svijetlu te cinjenice možemo shvatiti da je Bog jedina «Stvarnost», a da je «stvarnost» odvojenosti sacinjena od privremenih faza izražaja. Bez obzira koliko se «stvarna» odvojenost cinila onima koji ju doživljavaju, ona nije ništa više nego promjenjivi uzorak na tkivu apsolutne Istine.

 

 

To je vrlo suptilna stvar i treba ju razmotriti. Izražaji fizickog univerzuma dogadaju se u slojevima. Elementarne sile izražavaju materiju atoma. Materija atoma izražava i sadržava životnu aktivnost biljaka i životinja… Svaki viši nivo dobiva «opravdanje» od nivoa ispod sebe. Realno gledajuci, svaki nivo fizicke strukture postoji kao dokaz protiv, ali i kao dokaz o Apsolutnom. Svaki nivo postojanja univerzuma je, samim svojim postojanjem, svjedocanstvo o odvojenosti.  Prvotna Covjekova izjava, da smisao može postojati izvan Boga, je ono što nazivamo Velikim Praskom. Ovdje je izražen «zakljucak» za pseudo-smisao… Ovdje Sin Božji kaže «Ali, ovo je smisao». Nakon toga, izražaj se preklapa u univerzum u kojemu mi sada živimo. Citavo vrijeme gradi se izražaj nad izražajem i život iznalazi instrumente pomocu kojih ih doživljava.

 

Dakako, tu postoji i proces koji pokazuje da je sve to «proizišlo iz jednoga» i da se «jednomu vraca». Smisao ne možemo naci tamo gdje on ne postoji. Smisao možemo slijediti natrag, sve do Boga. To je mjesto sa kojega potjece svaki smisao i na kojemu vjecno postoji u procesu potpunog ispunjenja.

 

Prirodno usmjerenje Toka Života uvijek ide od Boga i vraca se natrag k Bogu krez neprekidno Otkrivenje. Cak i kada nikakav smisao ne može postojati izvan toga, univerzum nastoji dokazati postojanje smisla unutar svojih vlastitih ciklusa. Univerzum nastaje iz razlicitih gledanja na istu stvar. Odvojenost.

 

Univerzum kaže

«Ali odvojenost»

a

Životni Kontinuum kaže

«Ali Bog»

 

Bog, bez da cini bilo što drugo osim da je ono što je, održava stvarnost u kojoj nama odvojenosti. Božji izražaj Života (vi), poricuci cinjenicu da Bog postoji, podržava iluziju da je odvojenost stvarna.

 

Stvarnost Boga je povratno svijetlo fizickog postojanja. Stvarnost odvojenosti formira objekte koji bivaju prosvijetljeni tom svijetlom i kojima je na taj nacin dan život. Sloj nad slojem, fizicki univerzum  se gradi u ogromnim krugovima u kojima se privremeni život izražava, a Vjecni Život zatamnjuje do izvjesnog stupnja i to za sve one koji su u njega ukljuceni.

 

Temeljna crta Života je Bog. Življenje su uvjeti koji se pojavljuju dok se Život širi. Taj odnos nije linearan. Življenje je struktura unutar života, izražena kroz spektar stabilnih stanja. Svako stanje formira odredenu okolinu i pribavlja medij za slijedeci životni izražaj.

 

Sve potjece sa jednog mjesta i izražava volju svoga iskona. Sve je jedno. Bez obzira kako cvrsto i stabilno nam se neka individualizirana stvar cinila, to je ipak kombinacija medu-povezanih izražaja Života. Univerzum je fizicki dokaz toga. Veliki Prasak je proizveo prostor i medij za galaksije. Galaksije za zvijezde, zvijezde za minerale, minerali za forme fizickog života, forme života za stupnjeve izražajnih mogucnosti, sve su to stabilna stanje univerzuma. To je struktura koju je stvorilo Sinovstvo i u koju je i sebe ukljucilo.

 

Spekulacije o tome kako je Sinovstvo odlucilo da se ukljuci u takvu podijeljenost, su besmislene bez postizanja višeg stupnja znanja. Dakako, postoji jedan inherentan faktor na koga se možemo usredotociti s velikom pažnjom. Iz ma kojeg razloga, tu postoji:

 

         Apsolutna i nepromjenjiva cinjenica da je Život jedan.

 

         Postojanje tren-za-trenom sa životnom strukturom vjerovanja/izražaja da postoji odvojenost.

 

Ovo naglašava da su Istina o kontinuitetu i iluzija o odvojenosti fundamentalna pitanja univerzuma. To je interakcija dvaju volja… Covjekova vjerovanja da se smisao nalazi vani i Božjeg uvjeravanja da ga tamo nema.

 

Ako pažljivo razmotrimo odvojenost, otkrit cemo dokaz da ona stvarno ne postoji. Drugim rijecima, svaka cestica koja pruža dokaz o stabilnost univerzuma, nije uopce stabilna. Samo nam se, iz odredene perspektive, cini da je tako. Bez obzira koliko jako se trudili dokazati da je nešto odvojeno od drugih stvari, ostaje gola cinjenica, za svakoga tko se potrudi da ju pogleda, da ne postoji nikakva izolirana solidnost, postoji samo solidarnost.

 

Nepromjenjivu cinjenicu kontinuuma možemo gledati i kao «ogledalo» na kojemu Život izražava fizicko življenje. Nad površinom Životnog Kontinuuma, Jedan Život živi svoj vjerovanje u odvojenost. Jedan Život koristi svoju namjeru da bi gradio samodostatne «petlje» na samoj površini kontinuuma koji želi prikriti.

 

Da bi lakše shvatili ovaj koncept, vizualizirajte spektar boje koji se krece od prozirnog (Apsolutna Istina i kojoj nema odvojenosti), preko svih drugih boja, do potpune tame (stanje potpune zatamnjenosti nekog izražaja i potpuno nepoznavanje kontinuuma koji sadržava sve izražaje).

 

Korištenje spektra boja ostavljamo vašoj odluci. To može biti bilo koji drugi spektar, muzicka ljestvica, skala emocija, ili cak elektromagnetski spektar u cjelini. Ovo je potrebno kako bi razvili strukturu koja ce nam omoguciti istraživanje i analiziranje univerzuma iz perspektive Stvaranja.

 

Unutar fizickog univerzuma, Apsolutna Istina je puni spektar izražaja koji etablira i podcrtava «Metodu» ili «red» razlicitosti koje vidimo kao galaksije, zvijezde, planete i organske forme života. U modelu spektra boja, ovo je potpuno prozirno. Kada bi to mogli nekako nazvati, nazvali bi ga

 

«Radite što hocete. Sve je Jedno zauvijek.»

 

Razmotrimo ovaj iskaz. Ovdje vidimo Vjecnu Božju Ljubav za nas i odgovor na naša vjerovanja u odvojenost. Od najopcenitijeg do najizoliranijeg pogleda na život, sve  je Jedno, zauvijek. Svaka pojedina manifestacija koja se protivi tome, je samo privremeni krug «samo-opravdavanja» koji izražava poznatu namjeru Sinovstva. Život koji je Bog stvorio (vi i sva druga bica kao Jedno u Sinovstvu) je slobodan da djeluje na taj nacin. Bog ne postavlja nikakva ogranicenja na prvotne dužnosti koje vam je dodijelio još onda kada vas je stvorio na vlastitu sliku. U sadašnjoj fazi življenja Sinovstvo se izražava kroz individualnosti i razlicitosti. Fizicki univerzum je mjesto na kome se to dogada.

 

Univerzum je nastao kada se nepobitna Božja istina o jedinstvu sukobila sa Neogranicenom Voljom Života. Postoji jedno davno pitanje oko kojega su se naucnici i mislioci sporili: «Što je dogada kada nezaustavljiva sila naide na nepomican objekt?» Ovdje jasno vidimo u cemu je problem. Ono što se dogada je fizicki univerzum.

 

Nepomicna Božja Istina

sukobljava se sa nezaustavljivom

Voljom Života,

rada se univerzum,

pravila po kojima funkcionira

i sve razlicitosti.

 

Ova dva faktora predstavljaju «prozirno» i «tamu» ako gledamo uz pomoc modela spektra boja. Apsolutno Jedinstvo je prozirno. «Volja koja odvaja» je tama. Tama postaje jedini objekt analize jer je svjetlo/prozirno uvijek ono što je. Svjetlo/prozirno ne može biti ni više ni manje nego samo dokaz da ne postoji nikakva odvojenost. 

 

Ovo nije moguce analizirati sa mjesta na kojemu se sada nalazimo. To je Apsolutna Istina. Nasuprot tome, tamu možemo analizirati i razumjeti do detalja. Tama stvara varijacije koje uocavamo kao razlicitosti. Ona to cini sve dok zatamnjuje svjetlo i dok ga koristi. Ciklicka djelovanja dovode do zatamnjenja. Ciklusi koji se stvaraju nad Apsolutnim formiraju manifestacije razlicitosti.

 

Ako razmotrimo pojavnost boja spektra koje se krecu od svijetlog ka tami, uocit cemo obrat u univerzumu koji je uzrokovala perspektiva koju smo prihvatili. Svijetlo, u ovom modelu, JE i uvijek je bilo. Tamno je Volja koja je upravljena protiv svijetlog prema percepciji o odvojenosti. Boje se ne šire od svijetlog prema tamnome. Boje se šire od tamnog prema svijetlome. Crvena ja prva boja. To je Veliki Prasak i on sadržava citavu dinamiku univerzuma. To je najveci «dokaz» odvojenosti, široka, ciklicka, privremena pojavnost koja podržava nebrojeno mnogo razlicitosti. Uocite da prva pojavnost privremenog života (crvena boja), nije ni svijetla ni tamna. Krajnosti Božje nepromjenjive prirode i nezaustavljive Volje se ne manifestiraju direktno u fizickom univerzumu. To je nemoguce jer je fizicki univerzum smrtan, a Nepromjenjiva Božja Prisutnost i Vjecna Volja koju je Bog stvorio, to nisu. Ovi primarni faktori predstavljaju djelatne parametre fizickih izražaja i stoje kao rubne vrijednosti izmedu kojih se nalazi citav univerzum i sve razlicitosti koje sadrži.

 

Kao smrtni istraživac «nepoznatog», vi ne možete doseci funkcionalni koncept ovih ekstrema. Univerzum postoji «izmedu» njih i s njima, ali stvarno ne dotice niti jedan od tih ekstrema. Ipak, znanje o njihovom postojanju otkriva nam funkcionalnost djelovanja. Ako usporedimo sa spektrom, svaka boja je «dokaz» za slijedecu. Veliki Prasak sadržava sve «dokaze» koji su potrebni za izražaj galaktickih individualnosti. Galaksije, svaka za sebe i zajedno, predstavljaju dokaz  o mineralima i za minerale. Minerali sadržavaju dokaze organskog života. To se nastavlja kroz razlicite okoline i forme izražaja.

 

Sada moramo razmotriti izraz «dokaz» u kontekstu u kojem je upravo iznesen. Fizicki univerzum, po standardima Vjecnoga, nije stvaran. On je samo privremena pojavnost koja postoji kao rezultat interakcije faktora Vjecne Prirode. Kada ispuni svoju svrhu u vjerovanjima  Sinovstva, on ce nestati… ali «Covjek ce ostati. Smrtni univerzum je samo dokaz protiv Boga. U tom smislu, svaka individualnost unutar njega mora biti oznacena i prije nego on pocinje postojati. Mehanizam koji se za to koristi je «samo-opravdavanje».

 

Razmotrimo li samo opravdavanje kao mehanizam, doci cemo do zanimljivih informacija… Zamislite, da bi to mogli vizualizirati, da je citav fizicki univerzum arena u kojoj  se dogada sva odvojenost.

 

Ovo je centralno pitanje:

 

Može li smisao postojati izvan Boga ili ne može?

 

Ovo pitanje se samo postavlja dok «Covjek» gleda površinu Životnog Kontinuuma. Covjekov izražaj ovog problema je jedinstvena i kompletna izjava. To je izvor velikog praska. Namjera «Covjeka»,  izražena kao energija u prostoru i vremenu, je ono što cini veliki prasak. Ono sadržava, u jednoj jedinoj izjavi, sve dokaze koje Sin Božji ima da bi razmišljao… To je sadržana njegove kompletna namjera i ona se odmata duž vlastitih linija izražaja. Svi izražaji unutar univerzuma zasnivaju se na ovom dokazu. Galaksije, atomi, minerali i životne forme grade svoje postojanje na namjeri «Covjeka» dok on izražava univerzum i traži smisao unutar njega.

 

Iz smrtne perspektive se cini da red nastaje iz kaosa. Iz smrtne perspektive se Jedno i Vjecno ne uocava. Uocite da namjera kao uzrok, nije evidentna smrtnoj percepciji. Na taj nacin struktura samo-opravdavanja, koja pribavlja dokaze svojim postojanjem i djelovanjem, postaje temelj izgradnje novih struktura i to se onda zapaža kao red koji nastaje iz nepoznatoga. S obzirom da namjera nije vidljiva fizickom percepcijom, pocetak velikog praska ne može se vidjeti, osim «okom uma» i u Svjetlu Duha.

 

Dakako, taj red ne nastaje iz kaosa, to je odredena namjera koja nastaje iz jedinstvene perspektive «Covjeka». Prije nego zadobijemo funkcionalno ispunjenje svih životnih aspekata univerzuma, moramo prihvatiti ovakav potpuno suprotan pristup.

 

Ako pak, gledamo univerzum kao naš iskon, a nespoznatljivi kaos kao ishodište univerzuma, onda smo mi samo besmisleni biološki izdanci u besmislenom fizickom sklopu koincidencija. Nasuprot tome, ako gledamo «Covjeka» kao naše ishodište (Jedini Sin Božji), a Boga kao Njegovo ishodište, onda postajemo sila koja nadilazi snage fizickog univerzuma. Onda smo mi takoder živi dijelovi života, a ne besmisleni zupci nekog besmislenog zupcanika.

 

Kada jednom shvatite da se univerzum temelji na namjeri, biti ce mnogo lakše shvatiti živuci model. Taj korak je ono što poslovicno nazivamo skok u vjeri. Gledati univerzum iz «prave perspektive» je u najboljem slucaju klizav teren. Postoji mnogo nacina na koje možete gledati sebe, druge i univerzum. Van svake sumnje je da niti jedan od tih nacina nikada nije niti ce biti dokazan nekim fizickim standardima.

 

Ali svaki od njih prirodno dolazi sa  «verzijom sebe samoga» koju trenutno imamo.

 

Po teoriji kaosa vi besmisleno plutate.

 

Po «ja to ne znam» teoriji, vi ste mali i zaplašeni.

 

Po teoriji «Bog je negdje drugdje», vi ste u tami.

 

Po teoriji «Univerzalnog Kontinuiteta» vi ste osnažena jedinka svijesti Životnog Kontinuuma.

 

Svaka od ovih teorija je funkcionalna u okviru svog odredenog prostora. Ali, s obzirom da niti jedna od njih još nije dokazana, vi možete izabrati onu koja ce vas najdalje odvesti.

 

Fizicki univerzum je proizvoljan. Jedina prava stvarnost je Život koji ga stvara, iskušava i sadržava. Fizicki univerzum cak ne mora bit prvi niti zadnji pokušaj individualiziranih izražaja. Ipak, on je jedini s kojim se vi bavite. On je vaš jer vi imate sposobnost da živite. Univerzum dobiva snagu, smjer i koherentnost iz namjere svoga izvora, iz Sinovstva… a to ste vi.